Zbog pomjeranja datuma jedne od MTB trka Škoda XC lige, datum početka breveta od 300k se vraća na stari datum, odnosno 21. april, u 7:00.
6 Comments
Pravo vrijeme za start Poslije kraćeg razmišljanja, odlučih da i ja podijelim svoje prvo „Brevet“ iskustvo. Prijavio sam se na brevet odmah nakon saznanja za isti. Međutim kako se vrijeme starta primicalo, sve više sam razmišljao: „... Da li ja to mogu? ...Nisam dovoljno pripremljen?...Može li to ovaj moj Polar bez nekakvih kvarova?...“ Ipak, poslije više buđenja, osvanu sunčano jutro, tog 17. marta. Park Petar Kočić, pola osam ujutu, vidim desetak hrabrih biciklista, već se registruje za polazak, a što je najbitnije osjećam veeeliko olakšanje i odjednom jedva čekam da vožnja počne. Poslije odrađenih „administrativnih poslova“ i kratkog upoznavanja i ćaskanja sa posadom krećemo oko osmice. Lagana grupna vožnja do semafora kod Peveca. Već na Banjalučkom polju sam dobio sam primjedbu od najiskusnijeg bicikliste za ruksak. (A ja nagruv’o svega i na leđa lagano – ma, momčina sam ja...). I tako nastavljamo, svako svoj ritam udara. Već na usponu prema Tunjicama odvaja se prva grupica od trojice biciklista. Mislim se evo Indijanaca, usput će krepati negdje, a neznajući da sam ja veći Indijanac od svih njih. Ispred mene opasno nabija kadencu jedan od učesnika, ja pratim kako znam i umijem. Oko Mišinog Hana mi bježi, jer kontam da mi nije pametno da ga pratim, pa da već u Prijedoru okačim bicikl o klin. Do Prijedora vožnja je protekla očekivano, bez odmora, išao sam solo nekakvim svojim srednjim tempom (a meni makar nije bilo lako odrediti neki optimalan tempo u solo vožnji na dužu relaciju). Moram napomenuti, da sam nakon desetak kilometara osjetio blagi bol u dnu leđa prouzrokovan očigledno preteškim ruksakom na leđima. Problem sam riješio prebacivanjem ruksaka naprijed - (naravoučenije-nikada više ne nosim ruksak na leđima). Na benzinskoj stanici u Prijedoru igrom prilika našlo se nas desetak u isto vrijeme. Računam - kao ja sam ih stigao (još jedna moja pogrešna pretpostavka :-P - tek poslije sam saznao da su imali problem sa probušenom gumom, pa da su zbog toga izgubili dragocjenih 20 minuta). Umivanje, čekiranje, dvije banane, kupovina vode i poslije 15 minuta krećem dalje prema Novom Gradu. Organizam u solidnom stanju, bez nekog velikog zamora, elan prisutan kao na startu, čak malo jače okrećem. Ma - bombonica. Nakon deset minuta poče da duva vjetar u grudi, a sa tim još jedan problem u vidu bola u koljenu. Poslije desetak kilometara stanem da se osvježim i istegnem koljena malo. Tu mi se pridružio Željko, sa njim sam išao nekih pet kilometara nakon čega mi on bježi jer ga nisam mogao pratiti a bol u koljenu se sve više pojačavao. Tada mi je svašta padalo na pamet. Sav onaj elan odjednom je nestao, boli pa boli. Opet mislim psiha je najbitnija, prevaziđi bol, biće bolje poslije Novog Grada i odmora... I tako malo po malo dođoh u Novi, babskim tempom, na Nestro pumpi vidim Željo se još odmara. Poslije pojedenog sendviča, žitarica, grožđica, popijenog energetskog napitka, puno vode i ne znam čega sve ne, dođoše još dvojica momaka. Pauza od nešto više od pola sata me je vratila iz mrtvih. Svijetlimo u Laktašima Krećemo dalje nas četvorica jahača apokalipse, k’o što reče Nebojša. Do Kostajnice dobar tempo, vjetar sad čak povoljan, ma nisam sam, superiška sve. Idemo tako bez pauze do Dubice. Gdje se već osjeća jak umor i iscrpljenost. Vratio se dosadni bol u koljenu sa malim dodatkom što me sada boli i ovo desno. Vjerovatno se solidariše sa ovim lijevim - muku dijele braća. Napomena: neću više spominjati bolove u koljenina jer sam do kraja vožnje kuburio sa istim (ne zna i ne razumije, ko nije bio u sličnoj situaciji). Mišići super slušaju, da guzu nisam spomenuo, mislim to je normalno, ali eto da spomenem možda zato što sam imao problema sa koljenima ili nešto drugo, ali nisam osjećao nekih jačih „guznih“ bolova. J U Dubici na pumpi, sjedimo ko ljudi, ispijamo čaj, kafu, noge se istežu, unose se preko potrebne količine energije. Taman što smo krenuli dođoše još dvojica na stanicu, mašemo i nastavljamo dalje prema Topoli. Nižu se sela, kilometri, primjećujem tempo opada, već se osjeća kod nekih jak zamor i potreba za odmorom. Tako smo odmorili neplanski još jednom na benzinskoj stanici „negdje tamo“ od Dubice do Topole... Slikanje i uobičajena procedura vezana za odmor i jelo... Idemo dalje, „...pa, hoće li to skretanje sa puta Dubica-Gradiška prema Topoli?...“, pitam se počesto. Konačno prelazimo nadvožnjak preko autoputa odmah malo dalje i skrećemo za Topolu. Piše još petnaestak km do Topole. Lijevče polje, sve ravno, puste oranice, kontam ovo je da poludiš - ala Vojvodina. Opet vjetar ali izdržaćemo, eno ga silos, eno i izrazito visokih zvonika Pravoslavne crkve... Sa mrakom dolazimo i mi u Topolu. Tu malo odmorimo, čekiramo se i samo što smo trebali krenuti, stiže nas jedan biciklista. Saznajemo da je ubrzao da nas stigne, jer je momak koji je išao sa njim odustao, (razlog: noge ko balvani - otkazale) Došli su po njega brzo, jer živi u Laktašima kako sam čuo. Palimo svjetla, stavljamo fluorescentne prsluke i na magistralu - pravac Laktaši. Svijetlimo na cilju, srećni A Laktaša – nigdje (razlog valjda mrak, umor, psiha). Pratimo jedni druge, držimo se linije, postaje hladno već osjećam da ne mogu da razmišljam normalno. Samo mi je jedno na pameti – krevet. Nekako dopedalasmo do Laktaša, neki su „morali bukvalno“ da pojedu po burek da bi izdržali do kraja. Javljaju se neki iza da su dobro, ali da misle da neće stići na vrijeme do cilja. A da, zaboravio sam da pohvalim Anastasiju - djevojka je čudo. Samo naprijed u nove pobjede. SVAKA ČAST. Slikanje na Trgu i idemo dalje do pumpe, gdje se čekiramo i pravac Banja Luka. Laganim tempom sižemo do cilja. Na cilju gospodin Zoran iz Zrenjanina (61.-vo godište). Došao prije nas, ne znam ni ja koliko, SVAKA ČAST i Vama. Čestitamo jedni drugima na uspjehu, slikanje, sjedaljka uz veliko pivo, razgovor teče, i hladnoća nije problem. Ostavljamo kartice i svako svojoj kućici. Srećni. ................ I na kraju da zaključim, sve teškoće padaju u vodu, kada se prođe kroz nešto ovakvo. Meni preostaje da zaliječim koljena, do sljedećeg breveta... Ako Bog da, vidimo se krajem aprila! Pozdrav svima, Miloš Jovović Par minuta prije polaska... Pošto sam na prvom brevetu ove sezone bio definitivno najslabija karika, i na cilj sam stigao puuuunooooooo poslije svih ostalih učesnika, iskoristiću priliku pa da barem prvi prokomentarišem subotnji događaj. Uglavnom, okupljanje je bilo kod Staklenca, dobili smo kartice, malo se slikali i oko 8 krenuli na vožnju. Dan je bio savršen, sunce, nigdje oblaka, temperatura taman kako treba, ma šta reći... Odmah mi je zapelo za oko da skoro niko, osim mene i mog drugara Eduarda, ne nosi ranac (bar ne tako veliki kao moj). Prvih 50km sam bio blagi optimista, stigao sam u Prijedor sa malim odstupanjem od mog ličnog plana vožnje, ali računam - dobro je... može se. Od Prijedora do Novog Grada već osjećam da ne ide sve kako sam planirao. Pada mi napamet da mi možda ranac i nije bio neophodan (u rancu su dvije rezervne gume, set okastih ključeva za sve šarafe na biciklu, set inbusa, krstasti šarafciger, nožna pumpa, 3 rezervne majice, voda i hrane za 2-3 dana,čisto da se nađe).Tek sam sutradan čuo da ono što ne može da stane u torbicu na biciklu, vjerovatno nije ni potrebno :) U Novi Grad stižem u 13:21 – još uvijek sam u vremenskim granicama. Pauza od 15 minuta i nastavljamo dalje. Oko Kostajnice počinju problemi, guza boli, ranac sve teži, leđa ne osjećam. Tu mi pade na pamet da malo prilagodim remenje na rancu tako da mi ne stoji na glavi, kad ono izgleda šašavo - ali mene leđa više ne bole :) U Dubicu sam stigao u 16:50, i tu mi polako postaje jasno da vjerovatno neću stići na cilj u zadatom vremenskom roku. Ali bitno je da sam prešao pola puta i sad sam siguran da ću izvesti do kraja, pa makar mi trebalo 2 dana za to. Mračna... Na pola puta od Dubice do Nove Topole počinju grčevi u nogama i bolovi u koljenu. Više ne pravim pauze sa stajanjem, nego guram bicikl (brzinom od 5,4 km/h) i shvatam kako je puno lakše nastaviti vožnju nakon 10 minuta guranja bicikla, nego nakon 10 minuta stajanja ili sjedenja pored bicikla. Uz put seljaci koji cirkaju pivo ispred prodavnice dobacuju „...alo jel to pukla guma....dečko, spade ti lanac... i sl.“ Ja im na to samo uzvratim zvoncem 2-3 puta, veselo mahnem i nastavljam dalje. Već se smračilo i moram priznati da vožnja po mraku do Topole nije nimalo zanimljiva. Pošto nemam pojma dokle sam stigao, svraćam na neku benzinsku pumpu da kupim Nes u konzervi i još malo vode, i da pitam gdje se nalazim i koliko još ima do Topole. Ljubazno osoblje ne samo da mi je objasnilo do detalja, nego je momak odnekud izvadio i kartu RS i tačno mi pokazao gdje sam, gdje je Vrbaška i mostić preko rječice i autoput i skretanje za Topolu. Hvala im na ljubaznosti i lijepim željama. U Novu Topolu sam konačno stigao u 20:20. Tu sam morao malo da se ugrijem na pumpi i nešto pojedem. Nakon 10-15 minuta krenuo sam dalje. Ali bolovi su postajali sve jači i onda su mi se počele javljati svakakve misli, da zovem drugara da dođe po mene i bicikl, da zovem hitnu pomoć, da zovem helikopterski servis ...... i tako malo po malo (malo vozim, malo hodam) dođem do Laktaša i konačno do Banja Luke sa deeeebelim zaostatkom iza svih ostalih. Karticu sam, po dogovoru sa Željkom, gurnuo ispod vrata jedne prodavnice i onda polako kući u krevet. Samo malo... Noć je prošla u bunilu, temperaturi, okretanju pedala u snu i slično. U pola 8 ujutro me iz kreveta izvukao moj pas kome je bilo vrijeme za šetnju i na moju veliku radost i pored strašne upale mišića mogao sam stajati na nogama i hodati. Prošetao sam psa, vratio se u stan i prihvatio se fotoaparata, da pregledam slike, čisto da provjerim da li sam prethodni dan sanjao ili je to bila stvarnost. Osjećaj je bio fenomenalan, uspio sam izvesti tih 222km (iako moj sat pokazuje 233km) ne baš u predviđenom roku, ali cilj je ostvaren. Oko Kozare. E sad za sve one koji imaju preko 100kg kao ja i nisu baš u kondiciji par savjeta iz ličnog iskustva: - ako nisi u dobroj fizičkoj kondiciji – pročitaj pravila – ne vozi brevet; - kupi si dobre biciklističke hlače sa uloškom za guzu; - ranac je apsolutno nepotreban; ...i ono najvažnije: Ako sam ja totalno nespreman uspio preći 222km na biciklu, onda to može svako - sve što treba je malo treninga i dobra volja. Vjerujte, isplati se. Pozdrav svima, Bojan |
Categories
All
Archives
November 2021
|
|