Park Petar Kočić, pola osam ujutu, vidim desetak hrabrih biciklista, već se registruje za polazak, a što je najbitnije osjećam veeeliko olakšanje i odjednom jedva čekam da vožnja počne. Poslije odrađenih „administrativnih poslova“ i kratkog upoznavanja i ćaskanja sa posadom krećemo oko osmice.
Lagana grupna vožnja do semafora kod Peveca. Već na Banjalučkom polju sam dobio sam primjedbu od najiskusnijeg bicikliste za ruksak. (A ja nagruv’o svega i na leđa lagano – ma, momčina sam ja...). I tako nastavljamo, svako svoj ritam udara. Već na usponu prema Tunjicama odvaja se prva grupica od trojice biciklista. Mislim se evo Indijanaca, usput će krepati negdje, a neznajući da sam ja veći Indijanac od svih njih. Ispred mene opasno nabija kadencu jedan od učesnika, ja pratim kako znam i umijem. Oko Mišinog Hana mi bježi, jer kontam da mi nije pametno da ga pratim, pa da već u Prijedoru okačim bicikl o klin. Do Prijedora vožnja je protekla očekivano, bez odmora, išao sam solo nekakvim svojim srednjim tempom (a meni makar nije bilo lako odrediti neki optimalan tempo u solo vožnji na dužu relaciju). Moram napomenuti, da sam nakon desetak kilometara osjetio blagi bol u dnu leđa prouzrokovan očigledno preteškim ruksakom na leđima. Problem sam riješio prebacivanjem ruksaka naprijed - (naravoučenije-nikada više ne nosim ruksak na leđima). Na benzinskoj stanici u Prijedoru igrom prilika našlo se nas desetak u isto vrijeme. Računam - kao ja sam ih stigao (još jedna moja pogrešna pretpostavka :-P - tek poslije sam saznao da su imali problem sa probušenom gumom, pa da su zbog toga izgubili dragocjenih 20 minuta).
Umivanje, čekiranje, dvije banane, kupovina vode i poslije 15 minuta krećem dalje prema Novom Gradu. Organizam u solidnom stanju, bez nekog velikog zamora, elan prisutan kao na startu, čak malo jače okrećem. Ma - bombonica. Nakon deset minuta poče da duva vjetar u grudi, a sa tim još jedan problem u vidu bola u koljenu. Poslije desetak kilometara stanem da se osvježim i istegnem koljena malo. Tu mi se pridružio Željko, sa njim sam išao nekih pet kilometara nakon čega mi on bježi jer ga nisam mogao pratiti a bol u koljenu se sve više pojačavao. Tada mi je svašta padalo na pamet. Sav onaj elan odjednom je nestao, boli pa boli. Opet mislim psiha je najbitnija, prevaziđi bol, biće bolje poslije Novog Grada i odmora... I tako malo po malo dođoh u Novi, babskim tempom, na Nestro pumpi vidim Željo se još odmara. Poslije pojedenog sendviča, žitarica, grožđica, popijenog energetskog napitka, puno vode i ne znam čega sve ne, dođoše još dvojica momaka. Pauza od nešto više od pola sata me je vratila iz mrtvih.
Nižu se sela, kilometri, primjećujem tempo opada, već se osjeća kod nekih jak zamor i potreba za odmorom. Tako smo odmorili neplanski još jednom na benzinskoj stanici „negdje tamo“ od Dubice do Topole... Slikanje i uobičajena procedura vezana za odmor i jelo... Idemo dalje, „...pa, hoće li to skretanje sa puta Dubica-Gradiška prema Topoli?...“, pitam se počesto. Konačno prelazimo nadvožnjak preko autoputa odmah malo dalje i skrećemo za Topolu. Piše još petnaestak km do Topole. Lijevče polje, sve ravno, puste oranice, kontam ovo je da poludiš - ala Vojvodina. Opet vjetar ali izdržaćemo, eno ga silos, eno i izrazito visokih zvonika Pravoslavne crkve... Sa mrakom dolazimo i mi u Topolu. Tu malo odmorimo, čekiramo se i samo što smo trebali krenuti, stiže nas jedan biciklista. Saznajemo da je ubrzao da nas stigne, jer je momak koji je išao sa njim odustao, (razlog: noge ko balvani - otkazale) Došli su po njega brzo, jer živi u Laktašima kako sam čuo. Palimo svjetla, stavljamo fluorescentne prsluke i na magistralu - pravac Laktaši.
A da, zaboravio sam da pohvalim Anastasiju - djevojka je čudo. Samo naprijed u nove pobjede. SVAKA ČAST.
Slikanje na Trgu i idemo dalje do pumpe, gdje se čekiramo i pravac Banja Luka. Laganim tempom sižemo do cilja.
Na cilju gospodin Zoran iz Zrenjanina (61.-vo godište). Došao prije nas, ne znam ni ja koliko, SVAKA ČAST i Vama.
Čestitamo jedni drugima na uspjehu, slikanje, sjedaljka uz veliko pivo, razgovor teče, i hladnoća nije problem.
Ostavljamo kartice i svako svojoj kućici. Srećni.
................
I na kraju da zaključim, sve teškoće padaju u vodu, kada se prođe kroz nešto ovakvo.
Meni preostaje da zaliječim koljena, do sljedećeg breveta...
Ako Bog da, vidimo se krajem aprila!
Pozdrav svima,
Miloš Jovović