Uglavnom, okupljanje je bilo kod Staklenca, dobili smo kartice, malo se slikali i oko 8 krenuli na vožnju. Dan je bio savršen, sunce, nigdje oblaka, temperatura taman kako treba, ma šta reći...
Odmah mi je zapelo za oko da skoro niko, osim mene i mog drugara Eduarda, ne nosi ranac (bar ne tako veliki kao moj).
Prvih 50km sam bio blagi optimista, stigao sam u Prijedor sa malim odstupanjem od mog ličnog plana vožnje, ali računam - dobro je... može se.
Od Prijedora do Novog Grada već osjećam da ne ide sve kako sam planirao. Pada mi napamet da mi možda ranac i nije bio neophodan (u rancu su dvije rezervne gume, set okastih ključeva za sve šarafe na biciklu, set inbusa, krstasti šarafciger, nožna pumpa, 3 rezervne majice, voda i hrane za 2-3 dana,čisto da se nađe).Tek sam sutradan čuo da ono što ne može da stane u torbicu na biciklu, vjerovatno nije ni potrebno :)
U Novi Grad stižem u 13:21 – još uvijek sam u vremenskim granicama. Pauza od 15 minuta i nastavljamo dalje. Oko Kostajnice počinju problemi, guza boli, ranac sve teži, leđa ne osjećam. Tu mi pade na pamet da malo prilagodim remenje na rancu tako da mi ne stoji na glavi, kad ono izgleda šašavo - ali mene leđa više ne bole :)
U Dubicu sam stigao u 16:50, i tu mi polako postaje jasno da vjerovatno neću stići na cilj u zadatom vremenskom roku. Ali bitno je da sam prešao pola puta i sad sam siguran da ću izvesti do kraja, pa makar mi trebalo 2 dana za to.
Već se smračilo i moram priznati da vožnja po mraku do Topole nije nimalo zanimljiva. Pošto nemam pojma dokle sam stigao, svraćam na neku benzinsku pumpu da kupim Nes u konzervi i još malo vode, i da pitam gdje se nalazim i koliko još ima do Topole. Ljubazno osoblje ne samo da mi je objasnilo do detalja, nego je momak odnekud izvadio i kartu RS i tačno mi pokazao gdje sam, gdje je Vrbaška i mostić preko rječice i autoput i skretanje za Topolu. Hvala im na ljubaznosti i lijepim željama.
U Novu Topolu sam konačno stigao u 20:20. Tu sam morao malo da se ugrijem na pumpi i nešto pojedem. Nakon 10-15 minuta krenuo sam dalje. Ali bolovi su postajali sve jači i onda su mi se počele javljati svakakve misli, da zovem drugara da dođe po mene i bicikl, da zovem hitnu pomoć, da zovem helikopterski servis ...... i tako malo po malo (malo vozim, malo hodam) dođem do Laktaša i konačno do Banja Luke sa deeeebelim zaostatkom iza svih ostalih. Karticu sam, po dogovoru sa Željkom, gurnuo ispod vrata jedne prodavnice i onda polako kući u krevet.
Osjećaj je bio fenomenalan, uspio sam izvesti tih 222km (iako moj sat pokazuje 233km) ne baš u predviđenom roku, ali cilj je ostvaren.
- ako nisi u dobroj fizičkoj kondiciji – pročitaj pravila – ne vozi brevet;
- kupi si dobre biciklističke hlače sa uloškom za guzu;
- ranac je apsolutno nepotreban;
...i ono najvažnije:
Ako sam ja totalno nespreman uspio preći 222km na biciklu, onda to može svako - sve što treba je malo treninga i dobra volja.
Vjerujte, isplati se.
Pozdrav svima,
Bojan