Eduard Bijelić i ja prije nekih 15-ak dana odlučujemo da odemo u Čakovec da odvezemo ovu fantastičnu rutu. Nismo se puno razmišljali jer je prilika jedinstvena – 300km u jednom danu kroz 4 države (Hrvatska, Slovenija, Mađarska i Austrija).
Krećemo u 6 ujutro, do granice sa Slovenijom 15-ak kilometara. Ovjeravamo pasoše i nakon 10km prelazimo u Mađarsku. Putevi kroz Mađarsku kao u Bosni, srećom nije bilo ni jednog bušenja gume. Mađarska sela, naziva koje neznam ni pročitati a kamo li izgovoriti, okićena cvijećem jer je neki praznik. Za oko mi zapadaju drvene kućice – autobuske stanice u svakom selu.
Prva kraća pauza je na 77-om kilometru na benzinskoj pumpi u mjestu Csakanydoroszlo. Edo me tu čeka jer sam zaostao za grupom. Nastavljamo sami i uspijevamo pogriješiti skretanje i napraviti dodatnih 10-ak kilometara. Pred Lidlom u Kőrmendu shvatamo da smo pogriješili, zovemo domaćina breveta Nenada Ciglara i vraćamo se nazad na rutu. Poslije smo uspjeli još jednom skrenuti sa rute jer smo naletili na par biciklista koji su prozujali pored nas na opasnim drumašima a Edo se zaletio na svom Bianchi-ju da ih prestigne pa smo promašili skretanje.
Granica između Mađarske i Austrije skoro da i ne postoji, samo tabla. Ipak pod gumama se osjeti kad se pređe u Austriju na fini asfalt za razliku od asfalta u Mađarskoj koji dosta podsjeća na nove asfaltne puteve u bosanskim selima dva mjeseca nakon lokalnih izbora. Do prve kontrolne tačke nekoliko puta prelazimo Mađarsko – Austrijsku granicu.
Kiša me je uhvatila na 120-tom km prije prve kontrolne tačke u mađarskom gradiću Kőszeg. Na prvu KT stižemo u 13:00. Čekiramo karticu, malo razgledamo ovaj prelijepi gradić i nastavljamo ka mjestu Unterpullendorf u Austriji gdje je druga KT na 146-om kilometru i okrepljenje u piceriji Venecija. Organizator breveta je za sve učesnike obezbijedio picu – svaka čast.
Treća KT je u Geschriebenstein-u u Austriji na 172-gom kilometru na najvišem prevoju u okolini. U mjestu Rattersdorf-u stajem da pitam nekog starijeg Austrijanca za put i dok sam se prisjećao njemačkog iz osnovne škole prvi put zaboravim otkopčati patiku iz spd-a i prostrem se po trotoaru pred noge djedici koji je stao kao ukopan. Nakon malo objašnjavanja da sam dobro, saznam da sam na pravom putu i nastavljam dalje.
Do kafanice Bikers bar „RANCH“ u Geschriebenstein-u gdje je KT3 vodi žestoki uspon od 8km i sa nagibom i do 9%. Malo vozim, malo guram i stižem taman na zatvaranje kontrolne tačke. U Bikers baru nije bila debela njemačka konobarica kao što smo očekivali i čemu smo se radovali. Edo me čeka tamo sa radlerom. Čekiram se i nastavljamo dalje spustom od nekih 8-9km gdje jurimo i 60km/h prema Rechnitz-u.
Pravimo kraću pauzu u mjestašcu Deutsch Schützen, nalazimo neku klupu pored puta i tu sjedamo. Stariji Austrijanac iz kuće preko puta, malo pripit, nam maše i zove nas na pivo. Kako nam njemački nije baš jača strana a i nemamo baš puno vremena, zahvaljujemo se sa danke, danke i nastavljamo dalje.
U 21:01 stižemo na benzinsku pumpu u Csakanydoroszlo i otkrivamo da prodavnica radi do 21:00 – razočarenje, ništa od sladoleda. Postaje mi jasno da vjerovatno neću završiti na vrijeme. Sipamo vode i tu se dogovaramo da Edo nastavi sam, da bar jedan od nas završi brevet, da se ne brukamo. Organizator je napravio tako dobar roadbook da je gotovo nemoguće izgubiti se.
Tih zadnjih 70km su bili epski. Noć me je uhvatila u Mađarskoj pustoši, svako skretanje dva puta provjeravam da se ne bih izgubio, postaje i dosta hladnije. Vozeći kroz šumu između dva sela na par metara ispred mene srna na cesti, gazim po pedalama a kroz glavu mi prolazi samo jedna misao "meso na stolu". Ipak srna mi bježi tako da od večere ne bi ništa. Tempo mi pada na ispod 10km/h jer su noge otkazale. One drvene kućice – autobuske stanice mi postaju hoteli sa 5 zvjezdica, fino toplo, nema vjetra – milina. U jednoj uspijevam i odspavati nekih pola sata i malo doći sebi za nastavak.
Oko 1 poslije ponoći mi se javlja Edo da je stigao na cilj. Dogovaramo se da dođe po mene autom jer ovim tempom ne bih stigao do jutra. Oko 02:10 stižem u Lendavu u Sloveniji na 281km po roadbook-u i na 20km do cilja i tu me Edo čeka sa autom i vozimo se do Čakoveca.
Kad sve saberem, iako mi je žao što nisam uspješno završio ovaj brevet opet bih sve ponovio jer je iskustvo nezaboravno a ekipa odlična. A na kraju sam ipak prešao 300km za 20 sati jer smo usput lutajući nakupili dodatnih 20-tak kilometara.
Sve čestitke organizatoru Mbk Mura i Nenadu Ciglaru koji su se pokazali kao odlični domaćini. Nadam se da ćemo imati priliku da im uzvratimo gostoprimstvo. Ako bude zdravlja i ne bude prirodnih nepogoda vidimo se sigurno sljedeće godine na popravnom.
Inače vozio sam stari swiss made Cilo iz 80 i neke koji sam za 100KM kupio preko pika kao novogodišnji poklon od supruge. Brooks Flyer sjedište je opravdalo očekivanja.